Nisam ja nju ostavio a nije ni ona mene,,,
mi smo se samo udaljili,,, bili smo pravi ali vrijeme je bilo pogresno… Mozda je sve moglo biti drugacije da smo se sada sreli,,, neki novi mi zrelij za ljubav… Nisam prestao da pisem o njoj,,, samo ne pricam vise o toj nekoj ljubavi za koju vise ne znam da li je bila stvarna ili sam je ja izmislio… Znas da nikada nisam znao srediti ovaj haos od zivota,,, uvijek sam zelio neku obitelj i ako me moja nikada nije zeljela znas da im nikada nisam bio dovoljno dobar a onda sam upoznao tebe,,, izvukla si me iz moje depresije spasila me od alkohola,,, a onda si me naucila kako da budem hladan… Do vraga slomila si mi srce ali bila si nesto najbolje sto mi se desilo… Jos uvijek cuvam onu nasu fotografiju,,, na kojoj se drzimo za ruku i gdje se gledamo onako kako smo samo mi to znali jos uvijek cuvam i onaj tvoj lancic sjecas se..? Nikada nisam nasao snagu da ga bacim,,, ili da bacim onu nasu fotografiju bila su to neka bolja vremena neka sretna vremena. Cesto pozelim da si ovdje,,, ili da te opet mogu zagrliti, a onda se probudim vratim se u stvarnost,,, udari me onaj hladni val stvarnosti,,, 5 godina je proslo a osjecaju se kao vjecnost… Mozda se nekada opet sretnemo u nekom drugom zivotu nesuđena moja
