Ona: (tišina) ali...
On: I nemoj se sada pitati zašto... nemoj jedina.. tako je moralo biti. Sada bi najveća greška bila verovati da možemo nastaviti gde smo stali pre 12 godina...
Ona: Ne mogu dalje..od onda? Od onog dana...
On: Znam...
Ona: Nisam htela da budeš nesretan.. oprosti mi...
On: Nisi ti kriva... ne možeš se krivit što sam te zavoleo..previše zavoleo. Nisi ti kriva što ne mogu voliti drugu... jednostavno je tako...
Ona: (tihi jecaj)
On: Draga vreme je da se pozdravimo..i da završimo s ovom mukom... molim te uradi to zbog sebe i zbog mene.. nećemo se više kažnjavati.. dobro?
Ona: (tihi jecaj) ...nemoj... nemoj spustiti slusalicu..molim te...
On: (tišina)..nemoj plakati...
Ona: (tihi jecaj) ...volim te...
On: I ja tebe.. ali ne možemo ovako..ne možemo opet otvarati stare rane.. nemoj.. nemoj misliti više na to..živi život...živi i seti me se kada spavaš... tamo možemo biti zajedno. Tamo te čuvam svake noći..tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne može dogoditi.
Ona: Ne želim ovo... ne želim da nestaneš...
On: Znam.. ni ja to ne želim ali znam da je to najpametnije.. a znaš i ti.. samo što sada ne želiš to priznati...
Ona: Ne mogu spustiti slušalicu...
On: Onda ću ti pomoći još ovaj puta voljena.... pozdravit ću te... i reći ti da ćeš mi uvek biti u mislima i srcu... živi srećo moja.. živi... volim te... (spuštena slušalica)
Ona: ...jecaj...i ja tebe volim.... jecaj... Prošlo je 40 godina. Nisu nikada više razgovarali niti su se videli. Onda je on umro. Na njegovoj ploči u donjem desom uglu stajalo je malo ugravirano srce, a pored njega reči: Ovo je srce pripadalo samo njoj. Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala sijeda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njeno naborano lice, a njen topli dah je bio jedino što je bilo toplo. U naboranim rukama je držala jednu crvenu ružu. Dugo je tako nepomično klečala.. zatim se nagnula poljubila ružu i stavila je na grob. Otišla je polako u daljinu...polako..polako... kao da ne želi otići. Svaka je godine dolazila na taj dan i nosila ružu. Uvijek bi se zadržala kojih 15 minuta i opet nestala. Jedne godine starica nije više došla..nije bilo starice..nije bilo više ruže...samo prazan grob i snega na njemu. Ali te noći zvezde su posebno jako sjale... sjale su jer nije više bilo tuge..jer su konačno bili zajedno, tamo gde su jedino mogli biti sretni zajedno...u večnosti...