Nikad me kuće, auta, položaj u društvu, nije vezao za ljude. Vezalo me ono sitno, većini neprimijetno, u njima. Prava riječ u pravom trenutku, neusiljena, izgovorena u lice, ma koliko ta riječ boljela. Spremnost da se pruži ruka i kada se osjeća poraženim. Zagrljaj u kojem se osjetiš najsigurnijim na svijetu. Mig očima koji u sekundi ispiše roman. Takve ljude volim. Zbog takvih ljudi sam zahvalna , što su mi se ušuljali u život u ovom vremenu: zla, zavisti, ratova, kriza i sve manje ljudskosti_
Sviđa se
Komentar
Podijeli
